Koliko je sve relativno u svijetu gastronomije i 
kolika je snaga medija, najbolje pokazuje najnoviji primjer: novinar velikog New 
York Timesa u jednom od svojih obilazaka velikog svijeta naleti na mali Mondo, 
konobu u podjednako malom Motovunu. 
Oduševljen onime što je doživio u samoj konobi i prekrasnom Motovunu, napiše da 
je konoba Mondo vjerojatno jedan od najboljih malih restorana na svijetu u koji 
nikada nećete dospijeti. I ta je pozitivna informacija o Istri, Hrvatskoj i 
nezaboravnom danu koji je taj novinar doživio obišla svijet. 
A za mali 
Mondo malo je tko čuo, čak i u Istri. Tu konobu ne možete pronaći ni u 
etabliranom vodiču Istra Gastro, vjerojatno najozbiljnijem gastrovodiču u 
Hrvatskoj. Jer, Mondo je uskrsnuo na mjestu donedavno nešto poznatijeg mjesta 
pod imenom konoba Barbacan, gotovo kultne konobe koja je bila posebno popularna 
kod posjetitelja Motovun Film Festivala, a godinama ju je držao Nizozemac Roland 
Guel. 
Klaudio protiv RolandaTa je konoba 
pružala neobičnu kombinaciju istarsko-francusko-irsko-svjetske kuhinje, s 
obzirom na to da je Guel obišao dobar dio svijeta. U njoj si mogao biti 
oduševljen, ali i veoma razočaran hranom, posebice ako si očekivao autohtonu 
kuhinju vezanu uz teritorij, pa su reakcije varirale od hvalospjeva do nerijetko 
- značajnih pokuda. Posljednjih je godina, otkako je Guel zapravo sve manje 
dolazio u svoj lokal, kvaliteta postajala sve upitnijom pa je Barbacan ostao 
samo neobično mjesto na lijepoj poziciji te u vrijeme filmskog festivala 
jedno od kultnih utočišta. I ništa više. 
U proljeće prošle godine konobu je preuzeo Klaudio Ivašić, 38-godišnji lokalni 
momak koji već 15 godina pedesetak metara uzbrdo (da, sve se događa na glavnoj 
kamenoj ulici na ulazu u stari Motovun, prije volte koja vodi na stari gradski 
trg) ima podjednako kultni kafić Montona Gallery. Taj kafić, s čije se terase 
pruža spektakularan pogled na dolinu Mirne i okolicu, posjetitelji filmskog 
festivala jednostavno znaju pod imenom “Kod Klaudija”. Klaudio je tražio novi 
lokal, namjeravao je otvoriti pizzeriju, a naletio je na Rolanda koji se htio 
riješiti Barbacana i, eto, našli su se te je ispalo i bolje nego što je Klaudio 
planirao. 
Tako od prošlog Uskrsa nova konoba radi pod imenom Mondo. To 
je stari nadimak njegove obitelji, tako su zvali njegova dida, da ne bude 
zabune, iako ni sam pojam mondo, svijet, nije bez veze.
Za 500 stanovnikaU nedjelju, kad smo skočili do Motovuna, nismo imali sreće. Posljednjih se 
tjedana konoba renovira jer su sanitarije bile u lošem stanju. Uređuje se i 
staro ognjište koje uopće nije bilo u funkciji, a istarska konoba bez ognjišta 
je gotovo kontradikcija u pojmovima. Mogli smo samo popričati s Klaudijem i čuti 
njegovu “viziju”. Pojma nije imao da je nekakav novinar NY Timesa bio kod njega, 
čuo je da je stvar izašla i ugodno je iznenađen, kako i ne bi bio? Jer, otvoriti 
konobu u Motovunu, koja bi trebala raditi cijele godine, već samo po sebi zvuči 
dosta hrabro. Filmski festival, ljeto i pokoji vikend-gost nisu baš jamstvo za 
cjelogodišnje poslovanje, posebice ako želite garantirati svježe namirnice i 
kvalitetu. Motovun ima oko 500 stanovnika, cijela općina ih ima manje od 1000, a 
turizam je tu, bez obzira na to što mislimo, vrlo relativan 
pojam.
Klaudio je, uostalom, već godinama i predsjednik Turističke 
zajednice Motovuna koja praktički ne postoji, odavno je bez direktora, a njezin 
godišnji proračun iznosi tek 30.000 kuna. Iz Motovuna mladi ljudi odlaze jer 
nemaju što raditi. 
- Doista se nešto treba dogoditi da bi se ovaj 
prekrasan gradić pokrenuo - rekao je Klaudio koji je, za razliku od nekih 
drugih, upravo zbog toga i za gradnju golf-resorta u podnožju Motovuna. I on sam 
je u biznisu s nekretninama, surađuje s jednom britanskom tvrtkom. Kad sam ga 
pitao tko će mu cijele godine dolaziti u konobu, odgovorio je da dosta očekuje 
od brojnih stranaca, Engleza i Nijemaca, koji su posljednjih godina kupili i 
obnovili stare kuće u okolici Motovuna i Oprtlja. 
 - Takvih kuća ima 
više od 130, a ti ljudi traže ovakve konobe. Prošle godine dosta ih je dolazilo 
kod nas - dodao je Klaudio.
Cijela obitelj je uključena u ovaj projekt, a 
on se uglavnom bavi nabavom i poslovnim stvarima. A kuhinja, pitam ga. To je 
posebna priča: vodi je njegov šogor, kunjado, Giacomo, Sicilijanac iz okolice 
Messine, ali glavni kuhar je zapravo mlađahni Slavonac Ivan Orkic, 20-godišnjak 
koji već tri godine tradi u Klaudijevu fast-foodu u Vrsaru. 
Sicilija voli Slavoniju 
Neobična kombinacija 
Sicilije i Slavonije donosi ipak autohtoni istarski meni s primjesama 
Mediterana. Mnogo koriste sezonske namirnice, sezonski tartufi su obavezni, a 
dosta su recepata pokupili i od Klaudijeve mame. Kuhinja nije radila pa se, 
nažalost, nije moglo ništa probati (razlog više da do Monda skočimo za tjedan 
dana kada otvaraju), ali meni onako na prvo oko nudi domaću paštetu s tartufima, 
carpaccio sa sirom i rukolom (35 kuna) ili s crnim tartufima (50 kuna), palentu 
sa sirom i crnim tartufima (75 kuna), zanimljive domaće njoke s tartufom u umaku 
od hobotnice (85 kuna), biftek u umaku od badema ili oraha (105 kuna) ili s 
crnim tartufom (155 kuna). 
- Osim stalnog menija, svaki tjedan 
pripremamo i nekoliko novih jela. Imali smo raviole punjene celerom u umaku od 
hobotnice ili crne njoke u šugu od domaće kokoši - objasnio je Klaudio. 
I da se vratimo na početak: Mondo sigurno nije najbolji mali restoran na 
svijetu, kako su neki protumačili misao novinara NY Timesa, ali lijepo je čuti 
nešto što ima veze s nama. I dobro je što se na gastrokarti Istre pojavila 
novost, a izvrsno to što je konobu preuzeo domaći čovjek, netko tko će stalno 
biti tamo i kome je stalo da stvori i očuva kvalitetu. Sve ostalo pokazat će 
vrijeme.Izvor: 
www.jutarnji.hr